Iskreno, kad ti je netko u obitelji perfekcionist, organizacijske vještine se površinski zagrebu
već od malih nogu, a poslije se tako lako prepoznaju i nadopunjuju.
Konobar je tzv. tampon zona u organizaciji između želja i potreba gostiju te mogućnosti i
vremena kuhara. Ovaj posao me najviše naučio kako organizirati vrijeme te minimizirati
„prazan hod“ u poslu. Najviše sam voljela organiziranost kad već prije početka večere u
hotelu znamo točan ili bar približan broj ljudi koje očekujemo, onda uslijedi planiranje. Nakon
ovog posla osvijestila sam da za svu organizaciju, neovisno o industriji, postoje određeni
rokovi – npr. točno se znalo u koje doba dana u restoranu moraju biti pripremljene salvete,
posloženi tanjuri, poliran beštek, promijenjeni stolnjaci… Danas, kao demonstratorica na
Ekonomskom fakultetu u Osijeku neke stvari odrađujem s takvom lakoćom, koju mogu samo i
isključivo zahvaliti konobarenju. Iako to nisu ni slične profesije, ja lako zamišljam stolove u
restoranu i povlačim paralele.
S obzirom da ja studiram na smjeru Logistički
menadžment, mogu reći da je to posebice u
Slavoniji priča za sebe. Ne bih imenovala, no
postoje i tvrtke u kojima studenti dobivaju
odbijenicu za samo odrađivanje dvotjedne
studentske prakse, dakle NE govorimo o
studentskom zaposlenju. Obrazloženje
gospođe (s njenih otprilike 55-ak godina) je
bilo: „Nisam luda – pa da te ja sve naučim,
a ti kad završiš fakultet ukradeš moj
posao i radiš za puno veću plaću od ove
koju ja sada zarađujem.“ Žao mi je što je u
Slavoniji takvo razmišljanje, no s druge strane
postoji druga problematika u mom slučaju, a
to je da jako malo poslovnih subjekata ima
zapravo logistički odjel u kojem bih se ja
mogla zaposliti. Logistika je većinom u
Zagrebu ili nekim većim/pristupačnijim
mjestima, no to mene ne koči da ja i dalje
marljivo tražim, makar i u nekom drugom
odjelu za početak.
Jako rijetko odustajem od bilo čega za što
se uhvatim u životu (osim možda redovnog
odlaska na trčanje, to je nekakav love – hate
odnos). Jednostavno, koliko god možda „loše“
završilo, ponižavajuće ili kakva god bila
povratna informacija, pokušam pronaći nešto
dobro u tome. Ako i ne pronađem ništa
dobro, prihvatim situaciju i zahvalim životu na
iskustvu! Moram priznati da to nije nimalo lak
posao, ali zadaje mir na kraju dana.
Što se ove teme tiče, moram priznati da je
gradivo s kojim se susrećem na Ekonomskom
fakultetu u Osijeku na većini kolegija trenutno
popraćeno, profesori idu u korak s
vremenom i osjeti se konstantno
ulaganje u pripremu za izlazak na tržište
rada. Baš što se tiče social media manager-a,
content writer-a, SEO specijalist-a mogu reći
da smo se ove godine u sklopu kolegija E-
trgovina na diplomskom studiju susreli sa
primjerima dobre prakse u poslovnom
subjektu Inchoo, gdje su nam svaka dva
tjedna tokom semestra dolazili zaposlenici
navedenih pozicija kao gosti predavači te smo
se s tim temama susreli pobliže i čuli iz „prvih
ruku“ pravovremene informacije. Također ove
godine smo sudjelovali u nekoliko terenskih
nastava gdje smo išli u posjet poslovnim
subjektima (Konzum i Kaufland) i povezivali
teoriju s praksom.
U veljači sam bila u Rumunjskoj i sudjelovala u Europskom Eramsus+ projektu pod nazivom:
„Digitalization of Management Tools“. Mogu reći da mi je taj projekt pomogao osvijestiti
koje faze i aktivnosti više, a koje manje volim raditi što će zasigurno predodrediti moje
daljnje usmjeravanje.
Meni, ono najbitnije, sudjelovanje u projektu mi je definiralo i pokazalo funkcionalnost
interkulturalnog tima. Nisam sigurna koliko me do sada ijedna situacija ili bilo koje
sudjelovanje poguralo i pomoglo definirati buduće radno mjesto iz snova. Držim mišljenje
da se još uvijek tražim u tom „što bih htjela raditi nakon završetka studija“ i ne stvaram si
pritisak oko toga. Možda u datom trenutku ne znam što želim, ali znam sigurno što ne želim,
pa se time vodim.
Odgovor je bez dvojbe – iskustvo. Iskustvo = znanje
Smatram i mišljenja sam da je iskustvo ključno, da nema bitnije komponente i da ga nijedna
škola/edukacija/radionica ne može nadomjestiti. No, ponekad je uvjet za prijavu na posao
iskustvo.
Kad se iskustvo ne dogodi nama, potrudimo se stvoriti ga i dogoditi se mi njemu. S druge
strane, nije svaka osoba spremna i u mogućnosti dati određeni postotak sebe za akciju i
„pomicanje planina“. S treće strane, kad bih ja bila poslodavac, isto bi mi bilo jako bitno
iskustvo kandidata. Mislim da je to jedan začarani krug. Obrazovanje daje određenu
širinu i način izražavanja, a iskustvo nas čini dobrim ili manje dobrim radnikom na
kraju dana.