„You can be afraid and still have courage to do it anyway!“ Poruka koju sam stavila svakoj
osobi na stol kao motivacijski citat na jednom od LinkedIn MeetUp-ova. Što se krilo iza
moje odluke da odaberem baš tu poruku? Moje stanje.

Naše slabo ili gotovo nikakvo psihičko stanje uvijek je u okolini i društvu obavijeno
sramom. Rijetko doživimo ono zdravo prihvaćanje u vezi toga da nismo dobro i da nam
treba vremena. O mentalnom zdravlju se najčešće ne govori ili zato što smo dovoljno dobro
da ni ne razmišljamo o tome ili zato što nas je sram reći da nismo dobro i da bismo voljeli
stati, odmoriti, a ponekad možda i napustiti sve.

Stala sam, odmorila, pa čak i napustila sve.

2021.godina bila je za mene ona koju ljudi u svom životu zovu kriznom. Gotovo
neizdrživo kriznom. Kriza koja je obuhvatila sve aspekte života. Dok smo pripremali
LinkedIn MeetUp u Osijeku toliko sam htjela biti prisutna duhom, ali umjesto toga,
prisutno je bilo samo tijelo. Sve što mi je tada zapravo trebalo bilo mir, vrijeme i podrška.

Koliko često osjećamo da nismo funkcionalni ali tjeramo sebe da dođemo i odradimo to
što se od nas očekuje? Rekla bih – jako često. Konzistentnost je dobra, disciplina je dobra…
sve dok jednom nije. I tada trebamo poslušati svoje tijelo i drugima reći “Ne, ne mogu”, a
sebi i svom tijelu i umu “Da, tu sam. Slušam te. Odmorit ćemo.”

Umor nije sramotan.
Loše raspoloženje nije sramotno.
Odmor nije sramotan.
Plakanje i frustracije nisu sramotne.
Tuga nije sramota.
Povlačenje i samoća nisu sramotni.